< studeni, 2008  
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30

Studeni 2008 (1)
Svibanj 2008 (3)
Travanj 2008 (2)
Ožujak 2008 (4)
Veljača 2008 (6)
Siječanj 2008 (10)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off


100 priča o ljubavi i sodi bikarboni


Delfina
Divan-skitnje
Dvizga
Erik
Foka
Hopey
Petar
Rahatli
Raymond
Spada
Srdelica
Virtuela
Wall
Xiola
Zona

blogdekameron3.jpg

07.11.2008., petak
Priča (26): Černo bil

U priči Crno i Bijelo Wall spominje izvjesnu Natašu (nisam ja, majke mi!) koju je volio nekih davnih, opasnih vremena.

Image Hosted by ImageShack.us


Stani odmah tu, uz cestu! - Nataša me uzbuđeno zgrabila za koljeno. Jedva sam dočekao da joj udovoljim. Nisam se trudio parkirati auto u šipražje, jer nas je vrelina požude zapljusnula iznenada, bez upozorenja. Znao sam da nas putnici u automobilima koji prolaze mogu vidjeti, ali nisam mario. Put iz Donjetska prema Jugoslaviji bio je dug, ali prilično uzbudljiv, prekidan iznenadnim zaustavljanjem svakih stotinjak kilometara.

Kad smo se posljednji put dohvatili, gladno i očajno, Mađarska nam je već bila za leđima. Kosa joj je bila mokra i slijepljena od znoja, ali mirisala je divno, na zrele šumske jagode, koje su tih dana rasle kao lude, sočne i krupne po proplancima.

Tog kasnog travnja 1986. godine još nismo gledali u nebo i proljeće je bilo puno dobrih iščekivanja. Nismo se, kao drugi, hranili ogromnim vrganjima, niti ribama sa dvije glave. Bili smo oboje protiv ubijanja životinja, pa smo s gnušanjem gledali kako vojska na poljima masakrira tisuće goveda i raznih drugih mutiranih životinja. Mi smo ih doživljavali tek kao posebna Božja stvorenja, a ne opasnost.

Ona se pred mojim očima transformirala i ja sam s mukom prihvaćao tu činjenicu. Ne, nije joj raslo treće oko, niti rožnate izrasline po tijelu. Bilo je mnogo gore, jer se mijenjala naočigled, prelazeći iz stanja zaljubljenosti u sumnjičavost, pa bijes, a zatim suze i kajanje. Kad bih joj obzirno skrenuo pažnju na eratično ponašanje, krivila bi svoju žensku prirodu, hormone ili položaj zvijezda... Uvijek je imala neko razumno opravdanje, pa bih stisnuo zube i čekao da mi se divna djevočka, u koju sam se ludo zaljubio, opet vrati.

Ah, Nataša, što ti zdjelala sa mnoj! Zapjevao bih sonornim baritonom, nastojeći je udobrovoljiti, a ona bi se nasmijala i tjerala dalje po svom - red strasti, pa sumnjičenja, a onda bijesa i kajanja. I tako u krug, danima, vrtjeli smo se grizući jedno drugom repove naših verzija istine, odbijajući vidjeti jedno drugo ičijim drugim očima, osim naših vlastitih.

Uskoro je počela nazivati sve svoje prijateljice u Ukrajini i Rusiji, ispitujući ih o meni. Poznaju li me? Jesu li se ikad sa mnom dopisivale? Jer, bio sam poznati rusofil, tako sam i naučio jezik, dopisujući se s curama. Obično smo razmjenjivali poeziju, poštanske marke ili salvete. S jednom, koja je isto voljela Ahmatovu, skoro sam se oženio.

Vremenom je njezina opsesija počela opterećivati naš kućni budžet - znao sam dati pola plaće na telefonski račun, dok se ona pravdala kako oboje poznajemo jednu pjesnikinju iz Vladivostoka, ili Čeljabinska, ne sjećam se više. Samo je htjela od nje čuti jesmo li bili više od prijatelja?

Kad sam joj rekao da više ne možemo zajedno, načisto je poludjela, da je s ruskog automatski prešla na ukrajinski. Sve teže sam je pratio, posebno kad je u svaku treću rečenicu stala ubacivati rumunjske pogrde. Kako ostaviti Ruskinju ili Ukrajinku bez posljedica? Ne znam. Vjerujem da je to čak i nemoguće.

U vrijeme dok smo prekidali, stotinjak kilometara od Kijeva jedan su cijeli grad stavljali u karantenu od betona i olova. Reaktor broj četiri rastopio se kao maslac u pregrijanoj mikrovalki u pola dva iza ponoći, a zataškavanje incidenta nije spriječilo tmaste oblake na putu prema usnulim susjedima u Bjelorusiji, Poljskoj i na Baltiku. Skrivalo se od spavača, ali i danima kasnije, dok smo svi bili budni i zabrinuti, jedino je mlijeko iz Mađarske nekim čudom bilo sve ukusnije i sve jeftinije. Kupovali smo, znajući da se baš svim kravama crno piše na ovim prostorima. Nekako, nismo marili, kad se radilo o mlijeku.

Nataša se naočigled i fizički počela mijenjati. Nekako se zgođušno zaokruglila, ten joj se proljepšao, a oči dobile poseban sjaj. A možda sam od radijacije i ja postajao sve lakomisleniji, zaljubljeniji, tko će znati? Bili smo iste visine, no ona se nekako znala izvinuti, podići na prste i veselo smijati, pozivajući me gore, da i sam bacim pogled s novih visina. Kao da su joj se horizonti proširili, a vizure postale zaokruženije. Kao iz aviona, na deset tisuća metara visine, gotovo da vidite zakrivljenost Zemlje. Takvim je očima Nataša počela gledati na svijet. Propinjao sam se na prste, naravno, ali bez uspjeha. Radijacija, očito, nije jednako djelovala na sve. Ja sam, u strahu od mogućih posljedica, počeo neumjereno jesti. Počeo sam s celulozom, zbog straha od zatvora, a tomovi knjiga ionako su uzalud čamili na policama knjižnica. Ruska književnost uglavnom - idioti, braća Karamazovi, a vani tihi, prijeteći Don! Ali, tko bi pametan dirnuo u to? Zato sam jeo one fine, tanke sveske pjesnika, od Ljermontova i Jesenjina, do Majakovskog i Jevtušenka. Nisu mi legli, nadimali su, izazivali gorušicu i podrigivanje. Probao sam s pjesnikinjama - Cvjetajeva i Ahmatova za doručak, Vasilenko i Pavlova prije spavanja. Bio sam očajan, jer - što donosi smrt, nego poraz? da parafraziram jednu od njih.

U našem invertiranom svijetu, Nataša je postajala sve ezoteričnija, s glavom u oblacima, prognozirajući kisele kiše i nebo od pepela, a ja, ja sam se odmicao u latitudama. Nadimao sam se kilometrima u širinu, odmičući postojano od ekvatora i šireći se prema sjeveru i jugu.

Nisam je od tada viđao. Nataša je davno probila ionosferu, pa statički elektricitet i krčanje u slušalici telefona priječe da čujem bilo što. Pretpostavljam da ću saznati na vrijeme, jer i radijacija ima svoj vijek trajanja.

Nisam tužan, shvaćam kako je nuklearni reaktor divna, iako opasna stvar. Rado bih otišao u posjet mjestu njezinog taljenja, da položim vijenac, ostavm stručak cvijeća. Kažu, više nije opasno. Kažu, čak i turističke grupe obilaze napušteni grad i postrojenje. Kažu, život tamo opet buja. Poslije Nataše, više ne volim taj glagol. Kad nešto buja, to mora završiti kiselim kišama.

- 12:16 - Komentari (5) - Isprintaj - #
27.05.2008., utorak
Priča (25): Ljubavna priča

E, sad će nama naša Dvizga da ispripovijeda kako ona muva tog nekog svog kolegu, i on muva nju, ali nikako da išćeraju tog zmaja s krošnje...

Image Hosted by ImageShack.us


Ljubavna priča, koja ljubavna priča, ah, ljubavna priča.
Nikad u školi, nikad na faxu, nikad na poslu. Oće li mi se ikada dogoditi romansa u službenome dijelu dana?!?!?!?
Ovo mi je treći posao. Preljub na prvom se ne računa, dečko je bio krasna budala, zalomili smo prve noći kad smo svi skupa u život odlučili poći. On je bio šef odjela, a ja mlada grafičarka. Ali stvar smo okončali ćevapima već sljedećega jutra. Nismo mi od iste féle. Složili smo se.
Nego, evo me sad gulim već treću godinu ovdje. I ništa. Ma evo, ispričat ću vam kako ja to vidim pa recite sami jel to ljubavna priča, romansa il prekrajanje čegagod. I može li to uopće za Dekameron proć.

On je domovine dika. Ja malogradska pička. Prvi su nam se pogledi susreli kad sam došla na razgovor za posao, a on se u crnoj košulji, zgodan, moćan, kršan plavuš, spuštao rukohvatom niz stepke. Izgledao je ko da će svakog časa sletjeti u moj dekolte. Ali objektivno, stoički me prošao na putu za, kako sam kasnije saznala, ručak u obližnjoj kantini Reiffesena, u dvi ure popolne. Ja sam narednu godinu nabijala tempo na projektu, a on se pojavljivao samo kao ime službenih sjednica, kao predstavnik mlađe generacije. Izvješća su mu bila najduhovitiji splet Marulijane, Martina u Zg, Martina iz Zg, didaskalija na individualnim jezicima prisutnih i pjesmuljaka što ih je od dosade na sjednicama skovao. Kako je mejl bio jedini lanac koji nas je vezao, poslah mu odgovor; Izvješća su ti genijalna, uljepšo si mi dan. A i čuperak plavi ti je danas lijepo stršo.
Aj ti mene ubij jenom kavom.
Aj, jedva čekam izvuć se odavde.

Takvih mignona od dogovora i susreta bilo je puno tijekom dvije godine. Pili smo uvijek malu kavu i pričali o svemu što se događa na poslu i malo tapkali po životima. Ali samo malo. Bili smo stidljivi. I sviđali smo se jedno drugome.

Jednom, na moj rođendan, njegov je dva dana poslije mojeg, bila sam u sebi uplakana, jer mi je bilo dosadno u životu. Pa sam mu na mejl čestitku odgovorila, ubija me ova praznina.
Aj da te ja ubijen pivon.
Aj, veselo i preveselo odgovorih.
Bili smo na finom mjestu. Nekako je priličilo popodnevu. On je tako neki tip koji voli mjesta koja odgovaraju dobu dana. Svaki dvije pive! I nije nam bilo dosta. I nisam se mogla naslušati tih priča o Oluji i Bljesku. A stvarno nisam. Uzbuđivao me je strašno. (O privatnom životu, nikad ništa.) Vani sam zamišljala nevrijeme i tamno sivo nebo. Kad je ošo na wc ugasila sam zvuk na mobitelu i dočekala sam ga s novim pitanjem; je li odlazio na natjecanja s klubom ili je samo lokalno udarao loptom o vodu?! (Riječ je o vaterpolu. Hmmmmm.)

Pa jebote. Ja više ne znam šta da radim. Tip mi je divan. Vidim se isključivo na njemu. I ništa mi nije jasno. Nakon tih naših susreta on bi trebao ići u mojem smjeru, a ne se odvajati. Ne znam. A valjda tako treba bit, mislila sam i nastavila sa životom, njegujući misao o našem prijateljstvu. O međusobnoj naklonosti.

Godina treća. Aj sa mnom na rock-koncert večeras.
Aj.
Stajali smo s pivama u negdje na sredini podija, njihali se i ko fol dodirivali. Bila sam preplavljena. Bilo je divno. To stajanje blizu njega. Ta mlaka struja zraka koja pristiže od njega. Ta svilena kosa. O da. Svilenu kosicu imao je moj dečko, plavu svilenu.
Bila sam potpuno sretna, veselo sam poskakivala i ništa mi više nije trebalo.

Polako ulazimo u četvrtu. I on i ja. Nemamo nikoga. Ja msilim da se volimo. Možda je na meni red da ga pozovem. A možda službeni dio dana jednostavno nije moj dio dana. Ne znam. Što vi mislite, ima li čega između nas?!

- 12:13 - Komentari (17) - Isprintaj - #
06.05.2008., utorak
Priča (24): Ista cesta

Ovo je jedna vrlo teška i vrlo odrasla priča. Napisala ju je majstorica Zona.

Image Hosted by ImageShack.us

Cecily Brown

Putovali su sa Zapada na Istok i, u istom popodnevu, nazad. Kilometar po kilometar, sve sporije.

- Jesi li ikada razmišljao o tome kako ista cesta, isti kilometri, u istom danu, mogu izazvati sasvim oprečne osjećaje u jednoj istoj osobi? - upitala je.

- Nisi sasvim ista osoba. - smiješio se.

Šutjela je. Znala je da je u pravu. Na putu tamo i nazad, pređena je granica. Ne samo zemljopisna. Tijelo je prekoračilo i nepisane zabrane, davne zakletve.

Razigranost na prvoj polovici puta, pri povratku je dobila suputnicu. Tjeskobu. Više ništa neće biti isto, niti će se moći promijeniti. Začarani krug. Samo je sunce i dalje grijalo čudnovat siječanjski dan.

Osjetila je dodir ruke na koljenu. Trenutak-dva prije, ti su prsti, topli i meki, bludjeli njezinim gladnim tijelom i probudili svu praskavu svjetlost, sputanu godinama i navikama. Trenuci nježnosti i zatim neizbježnost odlaska. Morali su krenuti i ostavit iza sebe mrak i tajne sobe za jedan dan.

- Moteli i drumske kavane! Nije to za tebe, mila. - pisao joj je često.

Znala je da njegove želje drugačije mirišu. Imaju notu jutarnje kave ili tople večere, merlota, plamena svijeće i domaće postelje. Znala je i to da su te želje samo pusti, dječački snovi. Zato mu je na početku putovanja rekla da vozi ravno, do prvog motela. Bio je iznenađen, ali i zadovoljan. "Ništa se ne brini. U dvoje je lakše" - šalio se.

Motel je bio sasvim uredan. Nije tako zamišljala svratišta za preljubnike. Mlada djevojka na recepciji je znala kako treba gledati u stranu i baviti se bilo čime jer nije lako preći tih nekoliko stepenica i otvoriti vrata grijeha.

- O, mili Bože! - rekao je - Pogledaj! Na zidu imaju sliku sveca!

- Baš me briga. Pravit ću se da je neki vaš, lokalni! - pogledavala je u reprodukciju ikone nekog sveca mrkog izraza lica. - Zaštitnik putnika - namjernika, valjda. Danas nisam ta.

Tako je odlučila. Nije dopustila da joj bilo što pomuti sreću koju je nespretno i ushićeno stiskala u njedrima. (Ta, jedva ju je saplela drhtavim prstima!). Ni svi sveti, ni muževi i žene, goropadni moralisti, zavidne i sitne duše. Nitko. Imala je samo sebe i trenutak njega. Jedan život i nešto malo hrabrosti. Sve ostalo je bilo manje važno.

- Mislio sam da se to nikada neće dogoditi. - šaptao je, privijen uz njezine bokove.

- Znaš da se moralo dogoditi.

Bila je uvjerena da bi sve bilo još puno gore da nisu učinili taj korak. Riječi i riječi - previše riječi i osjećaja. Gušili su se bez nade za spas. Moralo se dogoditi nešto opipljivo, kao znak Putokaz ili barem kao uspomena.

Ostao je ležati dok je ona sjedila u mraku kupaone, trudeći se sabrati misli. Tračak popodnevnog svjetla našao je put. Uzak prolaz i zraka dovoljna da na podu zamijeti čudnovatu igru dva sitna stvora. Žohari u žaru plesa na ledu keramičkih pločica. Ljubavni zov u podnožju tuš kabine. Prestala je disati svjesna da će par nestati s najsitnijim pokretom. Bili su tako čudni. Nikad nije vidjela toliko mršavu i žutu vrstu.

Miris cigarete slijedio je put pridošle zrake. Sama pomisao da mora ustati i krenuti nazad, rastjerala je ljubavnike. Tako će biti i s njima.

Cesta je promijenila strane svijeta. Vozio je polako i s jednom rukom. Druga je počivala na njezinom koljenu i samo ponekad mijenjala brzine.

Vinogradi su se nizali brežuljcima. Uzbrdice i nizbrdice su se smjenjivale jedna za drugom.

- Kao da plovimo - rekla je.

Bile su to zadnje riječi čiji je obris mogla vidjeti u njegovim očima. Sve dalje, opet će biti samo zgužvana slova, impulsi i gotovo ništa nade za neku drugačiju budućnost. Jedva zamakla prošlost poprimila je oblik neke čudne uzbrdice na polaganoj, tihoj i davno zakotrljanoj nizbrdici njezinog života. Trenutak koji bi mnogi nazvali mrljom, a ona tek crvenim tragom jagode na haljini od teške i sive svile.
- 23:27 - Komentari (11) - Isprintaj - #
01.05.2008., četvrtak
Priča (23): Saša s onog svijeta

Dakle, nemam riječi!
Čuvati, sačuvati i ne pojesti čokoladu zbog nekoga i za nekoga izmiče mojim ljudskim sposobnostima! Da se razumjemo: ovo je PRAVA ljubavna priča i nitko me neće uvjeriti u suprotno!
Hopey nam prenosi ovo ljubavno iskustvo u dirljivoj priči o jednom Saši i jednom drugom svijetu koji nam se s vremena na vrijeme ukaže makar u čokoladi...


Image Hosted by ImageShack.us


Proljeće je, mili moji, pa ću vam sad ispričati kako sam se prvi put zacopala…

Pri tom ne mislim na Zdravka Čolića, Vladu Kalembera, neke muške članove obitelji ili Joe McIntyrea. Ne, ovo je bila konkretna, palpabilna ljubav u narodu poznata kao prva.

Zvao se Saša. Tako se treba zvati prva ljubav svake djevojke koja iole drži do sebe. Bio je divan i, upućenije među drugaricama će shvatiti, bio je – Srbin. Plavi čuperak, ćale komunist i taj džez. Išli smo u isti razred, izašli ispod iste peke. Ja sam bila odlikašica, a on vrlodobar. Mislim da je u svim razredima svih škola na prostoru bivše Jugoslavije statistika uzdaha bila ovakva: u razredu su dva fatalna kandidata i onda se pola djevojčica zaljubi u jednog, a pola u drugog. Ovi ostali samo prividno puše, budući da kasnije sazrijevaju, prvi se žene i nestaju.

Zaljubila sam se istog časa kad mi je prijateljica na klupi proklamirala da je ona zaljubljena u onog drugog, suparničkog kandidata. Ne mogu se baš sjetiti da sam do tog momenta dotičnog gospodčića stavljala u ikakav kontekst van standardiziranog dopuštenja prepisati moju zadaću. Do tad sam bila sasvim zadovoljna imaginarnom prijateljicom Mindom o kojoj će svakako biti riječi kada dođe vrijeme za to. I imala sam nimalo imaginarnog prijatelja Novicu koji se zbunio i trajno nestao kad sam ga jednom poslije predškolske dovela doma da mu pokažem kakve sam čaše na Štrumpfove dobila od strica.

E sad ti vidi. Jesam li se zaljubila zato što se i ona zaljubila da ne ispadnem freak, jesam li se zaljubila iz čistog altruizma da se ona ne osjeća kao freak ili sam se zaljubila «'nako»? To su pitanja kojima se i pri opetovanim ćorcima nesumnjivo zamaramo, pa u ovoj konfesionalnoj situaciji nema razloga da ih ne preskočimo.

Kad pomislim na Sašu vidim fotografije s mojih nježnih rođendana. Pristojni su to bili rođendani u roditeljskoj režiji. Na njih se uvijek zvao i suparnički alfa mužjak da bi stvari do kraja ostale obavijene maglom. Imam audio kazete s tih nevinih tereveki jerbo je moj stari trajno uzajmljivao od države i donosio s radnog mjesta sve što mu se po vlastitoj procjeni činilo suvišnim. Kuća je bila opremljena najfinijim AEG mikrofonima, pa i danas kad poželim mogu čuti sebe četverogodišnju kako pjevam mitski refren «ljubio me jedan Englez, ljubio me jedan Španac, ali niko k'o Bosanac».

To je Sašino jedanaestogodišnje lice. Mogu evocirati i glas. I, iako nema metode kojom bih mogla provjeriti vjerodostojnost tvrdnje – sjećam se kako su mu izgledale ruke.

Dijakronija u ovoj priči nema što raditi jer je cijelo to razdoblje mirisa šeboja i rijeke, okusa različitih domaćih smokija, veličine ulice u kojoj je bilo dopušteno voziti bicikl i općeg dojma tjelesne nelagode. Oblačili su me previše i uvijek u neke geek džempere specijalno za mene po Burdi napravljene. One koji su me bockali do vrištanja kroz sve slojeve odjeće ispod njih, a sve pod parolom – da mi se, sine, ne razboliš. Ukratko, priča je bosanska i sinkronija – predratna.

Postoji doslovno jedan par detalja po kojima bih bila u stanju nešto prepričati.

Ja i baka, dinamični duo, u Sarajevu 1988. kod njezina brata. Tada me čika Vlado plašio, danas me oduševljava. Izgleda kao sijedi Gargamel i postavlja mi neka preodrasla pitanja. Crvenim se i ništa ne kužim. Sarajevo je sivo, stan čika Vlade i tete Ane je kafen. Ogroman i sav u proleteru popularnoj lamperiji. Na vratima WC-a je metalni dječak s pišom. Imaju stolicu za ljuljanje i ljuljam se. Malo mi se i povraća. Povraća mi se i na povratku vozom. Baka mi kaže da gledam u daljinu. Baka zna. Ne povraćam nego trpim i u ruci krišom držim neku pioniru egzotičnu čokoladu s mentolom koja je stigla od emigracijskog dijela familije. Odluka je pala negdje oko Boračkog jezera.

Čokoladu nisam ispuštala iz ruku otkad smo stigle u nedjelju navečer. Stavila sam je pod jastuk na krevetu koji me čekao spremljen i ujutro se probudila prije nego što me mama došla buditi i navlačiti vunene hulahopke. Olovkom koja nije radila sam po staniolu ispisala posvetu.

Ćirilicom!

Saša i ja nismo sjedili u istoj klupi, ali smo u ponedjeljak imali likovno vaspitanje, slobodno se kretali po učionici i rušili posude s vodom za akvarel. Čokoladu sam držala pod klupom i svako malo provjeravala je li tu. Nije baš bila u dobrom stanju od tolikog pipkanja, ali sam bila zrela ženska i znala da to Saši nije bitno.

Uzročno-posljedičnijeg čitatelja ću sad oštetiti jerbo u ovom momentu pripovijedanja nastupa nehotimična autocenzura u sjećanju. Zviždi se i psuje kino-operatera, a čuje se kako i on psuje život. Film se nastavlja zaključkom da je mentol u čokoladi preserans i da je bolje da mu je nisam dala.

Slijedi cenzura koju je cijeloj mojoj generaciji nametnulo zlo sa strašću crtkanja po salvetama, pa više nismo išli u isti razred, živjeli u istom gradu, a uskoro, bogami, ni u državi.

Saši se gubi trag sve do devedeset i neke. (Sve su iza '91 bile iste, pa nemojte zamjeriti na nepreciznosti.) Iz posjeta trebinjskom dijelu familije vraća se letimična poznanica i dostavlja mi zamotuljak pošiljatelja prijatelja iz razreda.

Čokoladu!


- 01:04 - Komentari (8) - Isprintaj - #
28.04.2008., ponedjeljak
Priča (22): Prva ljubav

Wall je pregedavao očeve fotografije, pisma i papire i naišao na očevu prvu ljubav.
Dogodila se jednog vrućeg ljeta u Fažani...


Image Hosted by ImageShack.us

Wilhelm Sasnal

Moj otac ima sedamnaest i smišlja, kako da se ubaci u partijsku školu u Fažani. Nije se dovoljno učlaniti u Partiju. Moraš se nečim istaknuti, da bi te primijetili i poslali na partijsko usavršavanje. Moj otac još nema pojma gdje će ga sve život odvesti i kako će biti sretan kad dobije sina, mene, ali sad bi učinio baš sve, da nekako dospije u tu Fažanu, barem na tjedan dana.

Tog ljeta je sunce nemilice pržilo i svatko pametan sklanjao se u hladovinu, makar i pod borove uz more, s kojih je dopiralo preglasno i uspavljujuće pjevanje cvrčaka. Pod sjenom tih borova ionako se nije dugo zadržavalo - tek da na ručniku ostaviš odjeću, prije nego se baciš u more desetak metara dalje. Ali sunce, more i zrikavci nisu bili ni do koljena primamljivosti jedne oniske zgrade na kojoj su se kočila velika crvena slova Politička škola Fažana. Odmah sa ulaza primjećujete recepciju i najljepši adut partijske škole - djevojku na recepciji.

- Jadranka, ali nema veze, ne upisujemo mene. Kako je tebi ime?- nasmijala se punim usnama, crvenim kao krv, dok su joj oči veselo iskrile. Kosa joj je bila ravna, plava i mirisala je (mirisala!) na duhanski dim i cigarete koje je palila jednu na drugu. Još nikad nisam vidio ljepšeg stvorenja s tako žutim prstima i izgriženim noktima na njima. Dok me upisivala, odgrizla je zanokticu i pljucnula u stranu. Odvratna navika, ali na njoj je sve bilo slatko, pa mi je i ta gesta odjednom izgledala ženstveno i nekako privlačno. Bio sam zaljubljen još na vratima, a onda me šumno onjušila, dok sam se saginjao nad stolom i potpisivao prijavnicu i stvar je bila zapečaćena.

Valjda se sažalila nad nevinošću dječaka, koji nije znao sakriti potpunu očaranost djevojkom koju prvi put vidi u životu. Sljedećeg jutra, prije početka predavanja, već sam stajao pred njezinim radnim stolom. Imala je ljetnu haljinicu s tankim bretelama, a vitke, preplanule noge s prljavobijelim tenisicama nonšalantno je prebacila preko stolice za stranke. Ionako nisam želio sjesti, gledajući u grudi koje su se jasno nazirale ispod tanke tkanine. Nije nosila grudnjak, a brežuljci na prsima bili su valovi o kojima surferi sanjaju. Kad je ulovila moj pogled, nasmijala se zvonko, nehajno spuštajući jednu bretelu naniže. Usta su mi bila pustinja, pa sam jedva progutao slinu.

- Hoćeš zapaliti jednu?- ponudila me cigaretom, a ja sam samo klimnuo glavom, bojeći se da me glas ne izda. Nisam pušio, naravno, ali bi u tom trenutku od nje uzeo i otrov. Umirao sam od kašlja i suznih očiju, a ona se odlično zabavljala. Rukom mi je pokazala sjednem na rub njezine stolice. Ne znam kako, znam da se sam nikad ne bih usudio, ali sljedeći trenutak ljubili smo se i okus nikotina bio je med, kojeg sam požudno gutao.

- Hej, polako! Pokazat ću ti kako se ljubi - više se nije smijala, a njezine su oči ispitivački prelazile po mom licu. Grudi su joj tek ovlaš dodirivale moje tijelo, ali od tog mi se vrtjelo u glavi i nisam imao zraka. Nevoljko sam odvojio usne od njezinih, tek da udahnem.

- Moraš ići, nastava ti je počela – rekla je, kad smo se sljedeći puta razdvojili. Nije mi se išlo, ali se nisam usudio izostati s predavanja. „Samoupravni socijalizam u složenim organizacijama udruženog rada“ ! Već sam naslov odavao je kako će biti teško izdržati do prve pauze. Kad sam dojurio u prijemnu kancelariju, Jadranka je bila u živahnom razgovoru s jednim od predavača i nije me ni primijetila. Dan se sporo vukao kao bolest, kao kuga koja pada na grad, dok ljudi polako umiru iza zaključanih vrata. Vrijeme je bilo zamrznuto u vrelini beskrajnog dana, a mene je boljela svaka kost u tijelu. Nisam želio hranu, kupanje, niti odmor poslije ručka. Želio sam Jadranku, ali ona je već otišla kući.

Jadranka je zaposlena u tajništvu partijske škole u Fažani i svaki dan na posao putuje iz Pule. Ima malo dijete nepoznatog spola i imena, o kojem sa mnom ne govori. Uostalom, ona je tek mrvicu starija, ali već je samohrana majka, a muž je pomorac kojeg mjesecima nema. U pauzama između ljepljivih poljubaca i uzdaha, dok se stiskamo u nekom mračnom kutku spavaonica, tako smo blizu krevetima, ali užasno daleko, jer Jadranka pazi da smo uvijek u stojećem položaju. Spavaonice su prazne, a polaznici škole na predavanjima, barem oni marljivi, koji ne bježe s nastave kao ja, da bih se ljubio s prerano odraslom dvadesetogodišnjakinjom.

- Ne smijemo ležati! Jednom sam tako dobila bebu, nikad više - Jadranka zabacuje pramen kose iza uha i požudno me ljubi povlačeći me na sebe, pa odgurujući. Ponekad joj odgurivanje ide teško i s mukom, ali nekad se baš zabavlja. Jadranka se igra. Njoj je dosadno, a ja sam zaljubljen do ludila.

Na predavanjima sam odsutan, ne učestvujem u raspravama, a još nijednom nisam ostao popodne za rad u grupi. Samoupravni socijalizam se razgoropadio i upravlja našim životima. Nekima otima pamet, a meni dragocjeno vrijeme, koje bih radije provodio s Jadrankom. Nije da se ona dosađuje dok sam na nastavi, znam da je uvijek netko oko nje. Ona je šareni, mirisan cvijet na pustoj livadi, pa svaki bumbar i svaki namjernik zastaje. Osjetim fizičku bol kad vidim kako se glasno smije i gleda u oči druge muškarce, dok ispisuje formulare i ispunjava kartone za nastavnike i polaznike tečajeva.

Više joj ne dolazim pred kraj radnog vremena, jer uvijek se tu nađe neki muškarac s autom, koji je vozi kući. Razmijem je, bolje to nego da čeka autobus na vrelom suncu, ali ljubomora mi kucka u sljepoočnicama i prsti su mi zabodeni u dlan ruke.

Sedam dana razvlači se kao noćna mora, a onda proleti za tren. Budim se iz obamrlosti i zatičem sebe na odlasku, s negativnom ocjenom iz političke škole i popratnim pismom za moju partijsku organizaciju.

Nema teorije da će me ikada ponovno poslati, pa drsko kradem prazni formular uputnice za partijsku školu. Lažno ga popunim i ovjerim ukradenim žigom i sam sebe šaljem na još tjedan dana. Ovaj me puta Fažana dočekuje poluprazna, u omari, usporena i uspavana. Većina spavaonica je prazna, s tek rijetkim polaznicima jedinog seminara. Prijavljujem se na recepciji postarijoj, nepoznatoj gospođi. Jadranke nema, bolesna je. Od muke ne znam što sa sobom, pa prva tri prazna dana bez nje čak odlazim na predavanja. Više nije važno, boravak u školi plaćam sam, a predavanja su o zaštiti na radu. Meni, koji čak nisam ni zaposlen, svejedno je. Od očaja učim, vodim radne grupe, polažem ispite.

Jadranka dolazi četvrti dan, blijeda i s podočnjacima ispod očiju. Oči joj se smiješe, ali ne izgleda zaljubljeno, ako je ikad bila.

- Ti si još klinac. Znaš to, zar ne? – provlači mi prste kroz kosu, dok ja njoj, a ne ona meni, sjedim na krilu u napuštenoj školi, bez ljudi, telefona, udvarača s autom da je voze poslije tri.

- Uostalom, meni zaljubljenost ne treba - kaže nekako sjetno – već muškarac koji će se brinuti za mene i malu.

Ne pitam za ime djevojčice, bojim se da bi me to ime proganjalo cijelog života. Jadranka polako puši i odjednom izgleda mnogo starije. Odraslo. Njezine grudi pod istom ljetnom haljinom više nisu uzbibane i jedre, već nekako ispuhane. Baš kao i naša očekivanja.

- Znaš. Lijepo od tebe što si opet došao, iako si dolazio uzalud- kaže.

- I što se nikad nisi naljutio na mene dok sam te dražila, izazivala. Zatrudnila sam još u srednjoj školi, pa me ljubljenje i maženje s tobom bez seksa, bez obaveza, vratilo u bezbrižne dane. U vrijeme, dok još nisam bila mama i žena, koja živi sama s malom curicom i velikim računima.

Imamo još dva dana do mojeg odlaska iz partijske škole u Fažani koja, napuštena i prazna, baš kao nas dvoje, čeka bolja vremena. Čeka jesen i povratak odraslih, važnih muškaraca. Onih, koji tu dolaze s ciljem, svrhom, a ne kao balavi dječaci koji su se zaljubili u prvu zgodnu curu u ljetnoj haljini s tankim bretelama sa zlatnom, golom kožom koja miriše na zrikavce i smolu borova. Na ljeto u Fažani, kakvo se nikad više nije vratilo.


Moj stari ima mene, sina od pet godina i kutiju na tavanu sa starim slikama s mora. Šaram drvenim bojicama po kutiji, po slikama, a sva su lica na tim fotografijama ista.

Moj stari će uvijek imati mene, ali ja više nemam njega. Bacam njegove stare stvari, slike iz vojske i mladosti, prije nego se oženio mojom majkom, dobio dijete i zaboravio kako je biti mlad i neopterećen svime, osim morem, ljetom i prvim ljubavima. Ne mogu reći da sam našao ovu njegovu priču, jer on nikad nije volio pisati. Ali, našao sam sliku, njezino ime na poleđini i jednu staru ploču.

Na stanici u Puli, pod vrelim suncem ljeta.

- 18:43 - Komentari (5) - Isprintaj - #
14.04.2008., ponedjeljak
Priča (21): skica za portret

Zona je u goste pozvala Rahatli koja me bome puknula vraški jakom pričom o jednom čestom i gadnoopakom iskustvu!
Strusite čašicu žestice pa hrabro na čitanje!


Image Hosted by ImageShack.us

Bianca Brunner

htjela sam znati sve. htjela sam znati kako ju je ljubio, kako je izgledala, što je nosila, kako se smijala... sve.
kako uopće počnu takve stvari? kako uopće dođeš do trenutka kad stojiš u praznoj kuhinji s praznim bijelim zidovima i jednim kalendarom koji smo zaboravili okrenuti još u rujnu i sad ga gledam i razmišljam kako bi divno bilo da je i dalje rujan, jer je rujan bio s našim osmjesima, a ne s ovakvim mučnim razgovorima koji uopće nisu razgovori nego njegov pokušaj da popravi nepopravljivo.
doduše, moram se upitati zašto baš seks smatram nepopravljivim, zašto nepopravljiva nije činjenica da su naše svađe već toliko uobičajene da mirenje ne smatramo potrebnim, jer ionako ćemo sutra ponoviti istu igru natezanja i navlačenja, uvreda i svađa, izvlačenja prastarog prljavog veša, zašto činjenica da se ne razumijemo - a možda i ne volimo - nije nepopravljiva, nego je nepopravljiv taj seks, ta činjenica da je odveo u krevet neku drugu ženu, ženu bez lica, bez kose, bez struka, neku ženu koju je ljubio, grlio, upirao prste u njenu kožu koju je - dovraga reci to - jebao, vjerojatno kako mene nije već godinama. ili ikada.
i sad stojimo u toj kuhinji koja nas je vidjela i boljima, ali i gorima, u toj kuhinji u kojoj žuto svjetlo prodire i svrdla duboko u našim očima, barem mojim očima, a on stoji i skriva pogled, i premješta se s noge na nogu i govori mi gluposti koje ne želim čuti, ne želim znati da nije značilo ništa i kakva je to glupost uopće, sve nešto znači, stvari imaju značenje, mi nešto značimo u tim stvarima, ne možeš samo otpisati događaje kao beznačajne, ne želim čuti da voli mene i dođe mi da vrištim na njega, da mu kažem da laže, da je ljubav nešto drugo, da je svinja, kreten, podlac, stoka, ali ne govorim to jer mislim da je to nekako prikladno, ionako nitko od nas ne bi imao hrabrosti, odlučnosti prekinuti sve i sad ispada da je samnom prekinula ta neka nepoznata žena o kojoj ne znam ništa, a želim znati sve i razmišljam kakva je, je li mi uopće nalik, govorio je da ja uopće nisam njegov tip, da nam je valjda zato tako dobro, a uostalom ni on nije moj tip, ali ja ne mislim da nam je dobro, uopće nam nije dobro, ovo je nadomjestak za ljubav i anestezija za život, pravimo se da nam je dobro i da nam je čarobno i da se volimo jer u suprotnom moraš sve ispočetka...

...a i to ispočetka, ja volim početke, ali pitam se, ako ovo nije upalilo, što će uopće upaliti? što može uspjeti? ako čarolija može trajati tek koju godinu zašto uopće pokušavamo?

... on stoji i petlja i vrti prste i ne zna što bi rekao pa me pokušava zagrliti kao da smo i dalje u onoj fazi kad njegov zagrljaj briše sve, ali žao mi je nismo, davno već nismo, davno prije ove kuhinje, ovog svjetla koje izluđuje i te neke žene.
želim znati sve.
dopuštam mu da me grli, ali iz zagrljaja mu šapćem, reci mi sve.
pitanja u očima, nije siguran što govorim. sve, sve mi reci, sve, znat ću ako lažeš, uvijek znam kad lažeš, znam i kad uljepšavaš istinu, razumiješ li znam, želim znati kakva je, kako izgleda, želim znati kako si joj prišao, što si joj rekao, kakva joj je kosa, kako miriše, želim znati kako se ljubi, i gdje ste otišli, i je li taj seks bio smiješan i nespretan kao naš, kad smo se smijali i ljubili i kad su nam se zapetljale ruke i noge u kabini tvog malog auta...
želim znati jesi li svršio, je li ona svršila, jesi li joj radio ono s jezikom što me na početku užasno nasmijavalo, želim znati što ti je rekla, što je presudilo da je ipak pojebeš jer zaboga, ipak ne spavamo sa svakom privlačnom osobom, nije bilo dovoljno što je ona samo dobra sisa i guzica, nešto je morala reći, govorim mu sve to, a oduvijek sam se dičila pristojnošću i dobrim ukusom, a ovo ispitivanje, istraživanje, zahtijevanje da znam najsitnije detalje, da mi priča kako mu je pušila i kako ju je ševio u njenom stanu, sve mi je to neukusno, to nije način na koji ja razgovaram, to je prosto, vulgarno, odvratno, ali ne mogu si pomoći.
jebe li se bolje nego ja, pitam ga i vidim da je šokiran, stalno me ispitivao ranije, ranije, ranije ranije ranije ranije, u onom rujnu i prije rujna, zašto mi nikad ne kažeš pojebi me, pa nismo na engleskom dvoru, je li ti ona rekla pojebi me, jesi li zato to učinio?
ne, govori, ne znam zašto sam to učinio, nisam razmišljao, osjetio sam se živim. mislim sve odvratne misli, vrijeđam ga u mislima, nazivam pičkom i stokom i idiotom, ali ništa ne izgovaram, on se osjetio živim, pa svi to želimo i paradoksalno, u ovom trenutku dok slušam kako je svoj kurac gurao u neku drugu ženu i uživao, živio, disao, ja se osjećam življom nego posljednjih godina s njim, možda i življom nego ikada.

i dopuštam mu da me ljubi, dopuštam mu da mi gurne jezik u usta i ispitujem cijelo vrijeme, je li ti to radila, je li to ovako izgledalo, dopuštam mu da me uzbudi onako kako to poznata ruka može i zna, da me izludi na način koji moje tijelo posljednjih godina prepoznaje kao jedini moguć, ali ovaj put mi to nije dosadno, predvidljivo i suho, ovaj put je novo jer smo novi mi, slomljeni, razbijeni, uništeni mi, ali novi on i ja, i pristajem na sve ovaj put jer znam da je zadnji.

----

svitalo je nad gradom kada sam konačno izašla na ulicu, iskrala se iz našeg uskoro bivšeg stana i krenula... kamo? grad se presijavao pod ledom i nekako to ima smisla, taj led i ta hladnoća i moji promrzli prsti koje uzaludno pokušavam ugrijati u džepovima hlača... koja bi pjesma tu bila prikladna, pitam se i u tom trenutku pored mene skrene tramvaj uz onu užasnu škripu, uz ono jezivo struganje metala koje ti i najbolji od najboljih dana razbije na pola, presiječe, prepolovi i da, to je ta pjesma, baš prikladna pjesma za ovo jutro, ovu hladnoću i za onog čovjeka i za ovu ženu.
- 22:21 - Komentari (9) - Isprintaj - #
30.03.2008., nedjelja
Priča (20): Žive uspomene

O tome kad te život iznebuha ubaci u rulet-kolo; zavrti te, zafrljaci, odbaci, izbaci, nabaci i prebaci - kako tebe, tako i tisuće drugih; znanih i neznanih, dvonožnih i četveronožnih, zaljubljenih i mržnjom opijenih - ispričat će nam Šeherezada za Noćas, Zona Zamfirova:

Image Hosted by ImageShack.us

Andrew Wyeth

Ponekad ljudi pomisle kako mogu vratiti prošlost ili barem na tren zaustaviti vrijeme. Ponekad netko suviše pamti pa još skupi hrabrosti zapamćeno podastrijeti onom drugom.

Tako je i on, sretan i zbunjen što je ona opet tu, iskopao komad papira otrgnut davno iz neke bilježnice i bez riječi ga položio pored njezine šalice s kavom. Za njega nije bilo dileme. Njezina tvrdnja da se on samo sjeća ljubavi pa mu se čini da voli, za njega je bila smiješna. On je bio siguran da mu se ništa više ne čini, da je sve tako stvarno i ponovno živo.

Ona ga je zbunjeno pogledala i dohvatila cedulju sa stola, radoznalo i hitro, onako kako čini većinu stvari u životu. Ne razmišljajući puno. Barem ne toga trena jer za takve stvari postoji i sutra.

Promatrao ju je. Bila je tako lijepa. Iste oči i iste usne. Jedino pogled s malo više sjete.

Smješkala se čitajući prvih nekoliko stihova, a onda se naglo uozbiljila i odložila papir na stol. Jedno vrijeme su šutjeli, gledajući u stranu, daleko. Moguće u istu točku horizonta.

- Čuvao si moju pjesmu tolike godine?! – upitala ga je na napokon.

- Da.

- Koliko si je često pogledavao?

- Vrlo, vrlo rijetko, zaista. Cijelo vrijeme sam, naravno, znao gdje je. Između 36. i 37. stranice jedne knjige. Rabindranat Tagore, «Gradinar». Nitko je ne otvara, osim mene.

Smiješio se i on. Bila mu je simpatična, tako rumena i iskreno iznenađena.

- Ja sam imao nešto drugo. Sjeti se što si mi jednom poklonila za rođendan...

- Knjigu?

- Da, i knjigu u kojoj sam čuvao pjesmu. – Znao je da je zaboravila. - Ne, nešto drugo! Ne možeš se sjetiti?!

- Čuj! Skoro je dvadeset godina prošlo… Puno se toga sjećam, ali to je bilo već pred kraj naše veze… A poslije se dogodio sav taj užas… Žao mi je, ali zaista se ne sjećam.

- Buco je živio deset godina i par mjeseci. Samo je od mene uzimao hranu. I sve ostalo. - gledao je kako širom otvara oči i u nevjerici skuplja njegove riječi.

- Lipnja, '98. Nedjelja na Duhove... Budim se oko šest i znam da nešto ne valja, ali ne znam što. Sjedam k'o bez duše na bicikl i odlazim do staraca. Majka u suzama stoji na kapiji i kaže: «Tebe čeka». Prilazim, kleknem, pružim ruku. On spusti njušku u moj dlan i sklopi oči. Nema tih suza... Ne zadugo, ti mi se prvi puta javljaš, kao: «Tek da čujem kako ste». Slučajno? Onda sam saznao da si se toga lipnja udala. Ne znam što bih rekao…

Ruka joj je podrhtavala. U zraku je osjetio njezinu nelagodu i njegova je zbog toga postala još veća. Osobito kad je trenutak poslije uhvatio sebe kako razmišljao o tome da je zaslužila malo osjećaja krivnje. Što je to naspram njegove muke! Stisnula ga je mučnina i graške znoja su se počele nizati čelom. K vragu! Nije htio pokvariti njihov susret, jer tako su rijetko mogli biti zajedno pa je skupio snage i namignuo joj, razbarušivši joj nježno pramen na čelu, kao u vrijeme dok je još prštao od nade, dok su im osmjesi bili bez bora. U vrijeme kad su bili klinci koji ne slute što će se sve dogoditi s njima, njihovim domovima, narodima i ljudima s kojima su živjeli. Čitav jedan svijet se raspao.

Osjećao je da ona nije svjesna koliko mu je trebala i koliko mu opet treba, barem ovako, ponekad... Uz kavu, u restoranu na pola puta, između dva nova života i svijeta. Makar i uz čašicu razgovora.

- Ono što si mi učinio s pjesmom je sitnica… Želiš li me ubiti? – rekla je tiho, ne gledajući ga u oči.

Uvijek je to radila. Kad bi se osjetila stjeranom u kut, zagrizla bi kao kakva životinjica.

«Ako prva krene u napad, možda će odgoditi suze», mislio je. «A možda se neće uspjeti svladati pa ćemo plakati zajedno».

- Ne, za Boga miloga! – ipak je rekao, postidjevši se vlastite patetike i želje da se, umjesto u smijehu, ovaj dan smoče u potoku suza. Uostalom, uvijek je mrzila tu njegovu patetičnu stranu.

- Kako sam mogla zaboraviti Bucu? Kako sam mogla ne sjetiti se ni jednom živog stvorenja koje sam gurnula u tvoje ruke? – nabrajala je.

Znao je da ne traži odgovor. Pitanja koja je nizala bila su tek mantra koja se ticala njezinog života, a on je u njemu bio samo maleni dio priče. Piece of cake, nažalost. Vratilo joj se puno drugih stvari, znao je to.

- Kako sam mogla tako lako odšetati iz tvog života, ne shvaćajući što sam ti značila? Kakva sam ja to osoba?

- Rat je bio! Nisi ti kriva… Morala si otići. - pravdao ju je.

Činio je to kao roditelj čije se neposlušno dijete vratilo iz bijega: samo nek' je živo i zdravo.

- Ne znam što bih rekla…

- Reci da ćeš mi sljedeći puta pokloniti kornjaču. Ako odeš, da budem siguran…

„Ipak su potekle“, pomislio je. Samo njezine. On je svoje progutao. Imao je osjećaj da ga je kroz te suze vidjela baš kao ljubimca kojeg mu je trebala podariti: kao staru i upornu kornjaču. Daleko gledajući, on će je na koncu i dočekati. U nekom staračkom domu, kad se ona od silnog trka i bježanja umori. Za njega – to je bila živa i neprikosnovena istina. Jedina laž u sve u tome bilo je ono izgovoreno «Ako»…»Ako odeš». Ono „Kad“ ipak nije imao snage izgovoriti.

- 20:02 - Komentari (14) - Isprintaj - #
26.03.2008., srijeda
Priča (19): All the lonely people, where do they all come from?

Evo nam starog mačka i pripovjedača Wall-a s još jednom nezaboravnom pričom o ljubavi! Uživajte!

Image Hosted by ImageShack.us

Antoin Sevruguin

Velečasnog su pronašli s rupom od metka na sljepoočnici, u položaju u kakvom se obično zateknu samoubojice. Jedna ruka uz tijelo, druga uz klonulu glavu na teškom stolu od mahagonija, sve uredno i skoro sterilno. U smrti, koja je izgledala planirano i dobrodošlo.

Nisam se dvoumio, sudeći po malenoj ulaznoj i povelikoj izlaznoj rani na stražnjem dijelu lubanje, radilo se o pištolju većeg kalibra, kojeg je velečasni čvrsto držao u zgrčenoj šaci na stolu ispred sebe. Naizgled, iz prostorije ništa nije nedostajalo, ali to ćemo utvrditi tek nakon što forenzičari obave posao. Uzdahnuo sam i ustao iz klečećeg položaja, jedva se uspravljajući. Nije ovo za mene. Oduvijek sam osjećao odbojnost prema smrti i prema crkvi, a sad se oboje zadesilo u istom slučaju, na istom mjestu.

Dugo je klečao uz svježe otkopanu raku i riječi su mu automatizmom klizile sa usana. Molitve za nekoga, tko ni za života nije uistinu postojao, ženu koja u smrti svjedoči kako je život prazan i uzaludan. Njih dvoje sami, ona u glinenom, blatnjavom grobu i on, u svijesti da je nije poznavao, iako mu je bila domaćica zadnjih trideset godina. Pozdravljali su se, to da, i pitao je ponekad kako je, ali nije zastajao da čuje odgovor. A što bi mu i imala reći? Muža, dece, niti rodbine nije imala, a sad vidi, niti jednog jedinog prijatelja, koji bi je barem otpratio u vječni život. Ako ga uopće ima, ponovno mu je kroz glavu prostrujala bogohulna misao. Gorjet ćeš u paklu, gorjet ćeš! vikalo je nešto u njemu iznutra, ali on više nije imao snage obraćati pažnju. Tolike godine brinuo je o drugima. Ili možda nije? Nije se više mogao sjetiti je li ikada istinski brinuo za bilo koga? Dani su letjeli u grozdovima i tek ponekad bi shvatio da uskršnji blagdani pušu za vrat božićnima, a sve između bio je koloplet dužnosti, navika, automatiziranih radnji i refleksa nad kojima nije kontemplirao. Stvari su bile onakve kakve jesu, čak i u večernjoj molitvi kad bi se, klečeći u kapelici uz krevet ponekad zapitao zašto i čemu.

Kad bi iza svatova čistila crkvu, sve teže odmičući teška klecala i klupe da dohvati papiriće od bombona i zgužvane papirne maramice, nikad se nije zapitala kad će ona jednog dana biti pod bijelim velom. Bilo je to pitanje, na koje je život već odavno dao odgovor i ona ga je prihvatila. Ili je barem tako vjerovala, jer nekima nije suđeno da se udaju i imaju djecu. Ona se ionako oduvijek brinula za druge, od trenutka kad su je pronašli na crkvenim vratima u košari, bez lista papira, bez imena i poruke zašto je ostavljaju. Tadašnji svećenik odnio je benediktinkama, a one su joj brzo našle udomitelje, muža i ženu koji su je uzeli da se umile Bogu, ne želeći istinski dijete, ali uzimajući je kao još jednu pokoru i način da osiguraju mjesto uz anđele. Dali su joj ime po sestri Eleonori, a ona je svoje dobila po engleskoj svetici i jako pobožnoj kraljici.

U župi Svetog križa ona je bila sjena, koju se ne primijeti sve do rijetkog izostanka. Zbog bolesti, možda tek dvaput u tih trideset godina, nije svećeniku bila na usluzi. Čistila je crkvu triput na dan i župni dvor jutrom i navečer, kuhala i prala velečasnom, cijepala drva zimi. U svojim četrdesetima, Eleonora je ponekad, iz pokrajnje sakristije promatrala svatove, mladenku posebno, pred oltarom i nesvjesnim pokretima dlanova zatezala bore s lica i brisala ih iz očiju. Njezino lice nije upoznalo šminku osim one koju nanose godine, vjetar i odricanje. Pa ipak, nije se žalila. Čak i da je htjela, nije imala kome.

Kad je jedne kasne večeri, nakon molitve u ckrvi i skromnog obroka u župnom dvoru ustao da protegne noge, začudio ga je trag napravljen od sitnih bijelih zrnaca, sličnih pijesku s dalekih morskih plaža. Prignuo se i zagrabio u šaku par zrna prosute riže u tankom mlazu kao putokaz do stana za služinčad, gdje nijednom u sve te godine službe nije kročio. Zainteresiralo ga je, čemu služi taj bijeli trag i kamo vodi? Završavao je pred njezinim vratima, a unutra, ona ga je čekala gola, sjedeći na krevetu, pogleda skrivenog u dugoj kosi preko lica. Nije on puno puta pokleknuo u životu, ali taj puta jest i zna da mu Bog nikad neće oprostiti. Kasnije je sjećanje na tu noć sasvim izbrisao iz svog pamćenja i sljedeći dan je mogao pogledati u lice. Ona njega nije i sklanjala mu se s puta, gdje god je mogla.

Zadnjih joj godina nije pamtio ime. Zvao bi je Lizika, Jalža i raznim drugim izvedenicama iz krivog, tuđeg imena - Elizabeta. Nekako mu je to zamjerila najviše, kao da joj po drugi puta kradu identitet, nakon što su je bezimenu našli pred crkvenim vratima. One noći je, obuzeta sotonskom vrelinom među nogama, pokleknula i ostavila mu trag od ostataka riže, koju je godinama skupljala razbacanu pred ulaznim vratima crkve. Sutradan, on je bio isti kao prije, a ona nepovratno uprljana.

Sanjala je kako je na samrti jednog dana prepoznaje i priznaje da ju je volio bar te noći. Da zna njezino ime, koje godinama ne izgovara. Možda su mrvice otrova za štakore, koje je oboma stavljala u hranu, bile u premalim dozama, nije znala, iako se već tjednima loše osjećala. Njemu je, čini se, stavljala premalo, jer nije pokazivao tegobe. Nije se žalio na bolove, osim što je sve teže ustajao iz klečećeg položaja pred oltarom. Pripisivala je to njegovom artritisu i godinama, nije joj padalo na pamet da ga truje bolje i pametnije od sebe.

Čitala je, kako su nekad ljubavnike zaticali zajedno, mrtve i otrovane, jedno preko drugoga. Nije htjela da se to njima desi, da umru na isti dan, da se uspomena na crkvu ili njih dvoje ukalja. Za svaki slučaj, ako umre prije njega, ostavila je pismo i u njemu svežanj novaca onome, tko je jedini primjećuje i ljubazno gleda.

Zvonara ionako nitko ne primijeti, osim kad zvono šuti na večernjicu ili na sprovodima. Njegovo je samo da određeni broj puta povlači konop i to je sve. Nema tu nekog plana, kojom će rukom koje uže povući i hoće li zvonjava započeti udarcem u malo ili veliko zvono. Otkad je velečasni uveo elektriku, njegovih dužnosti nema. Jedino, teško se odviknuti da ne pogleda svako malo na sat i da vrijeme mjeri dvjema zvonjavama sa zvonika. Neke su navike za zauvijek. Kad je Eleonora umrla, bilo je to kidanje zadnje niti za crkvu i župni dvor. Nije joj išao na sprovod. Čemu? Zvono je zvonilo na pritisak prekidača, a velečasnom bi bilo sumnjivo da se sad pojavi, kad već godinama ne odlazi baš nikom na sprovod. Bila je to njegova poruka Bogu, crkvi i svećeniku. Niste me trebali, pa ne trebam ni ja vas! Ali znao je, baš svaki puta, proviriti kroz prozor u pravcu crkve i oslušnuti radi li elektrika jednako dobro kao on. Nikad nije omanulo i to ga je tjeralo u još veću depresiju.

Ostalo je tek da ispoštuje Eleonorinu zadnju želju, koju mu je jednom davno povjerila: ako ona ode prije njega, neka pogleda u vrhu zvonika, iza glavne grede i potraži kuvertu s porukom za njega. Zaklela ga je pokojnom majkom i svim svecima na nebu da kuvertu ne traži, niti otvara, prije njezine smrti. Nije se bojao Pakla, koliko ga je bilo strah da nju ne iznevjeri.

Sad stoji s kuvertom u ruci i svežnjem novaca i riječima mržnje za velečasnog, koji je pljunuo na Boga i Eleonoru. Treba samo iz svećenikovog pisaćeg stola uzeti pištolj, kojeg mu je ona jednom pokazala i prisloniti velečasnom na sljepoočnicu. Kao i svaku večer, bit će omamljen misnim vinom i u dubokom snu, s glavom na stolu. Kad opali, pištolj mu treba staviti u desnicu i to je sve.

Nisam se dvoumio, sudeći po pištolju i punoj ladici netaknutog novca. Velečasni si je sam presudio. Možda zbog samoće, ili pijanstva kojemu se, navodno, odao zadnjih godina? Tko će znati? Nema ni tjedan dana kako je pokopao svoju domaćicu, pa možda i njezina smrt ima veze sa samoubojstvom. Doduše, njoj su na autopsiji otkrili, da ju je netko sustavno trovao malenim dozama otrova za štakore, pa se možda radi o svećenikovoj grižnji savjesti? Tko zna iz kojih je razloga želio otrovati tu neuglednu i tihu ženu, bez igdje ikog svog osim Crkve? Možda je otkrila nešto gadno o velečasnom, tko će sad znati. Oduvijek sam osjećao odbojnost prema smrti i prema crkvi, a sad se oboje zadesilo u istom slučaju, na istom mjestu.

Ne znam jesam li mrtvija sada nego za života, ali grob mi je uz samu crkvu i ta me misao tješi. Ne bi me držali daleko od rajskih vrata, u Limbu, kad ležim na ovom posvećenom mjestu. Muči me samo spoznaja da sam naudila jedinom muškarcu koji mi se ikad približio, makar i zaveden, namamljen u stupicu od svatovske riže i slabog tijela. Velečasni nikad neće biti pokopan na svetome tlu, Crkva samoubojicama ne prašta! A opet, ako sam u Limbu, onda je i on, pa ćemo se jednog dana i susresti. Znam da ću mu konačno reći, da se zovem Eleonora.


Kako vam se čini, profesore?- upitao me student. Od sadržaja ovog diplomskog rada zaboljela me glava. Jedino što sam želio, tražio i očekivao bilo je par jednostavnih odgovora na jedno jedino pitanje: Kako tumačite lajtmotiv samoće u pjesmi Beatlesa Eleanor Rigby’.



- 21:09 - Komentari (6) - Isprintaj - #
18.03.2008., utorak
Priča (18): Bez naslova

Uf! Ova je teška! Delfina nam je u goste opet pozvala Divan skitnje da nam pored pucketave vatrice ispripovijedi priču o teškom životnom izboru glavnog junaka Martina...

Image Hosted by ImageShack.us


Svitalo je. Svjetlost se šuljala kroz prljave zavjese razbijajući tamu koja se još skrivala po nevelikoj sobi. Martin je ležao na leđima, tupo zureći u stropne grede pokušavajući razaznati pukotine između pljesnivih greda koje je vlaga godinama nagrizala. Malter je poodavno otpao i grede su se poput ogromnih, oglodanih kostiju neke pretpotopne životinje nadvijale nad njim.

- Dobro je da su hrastove, inače bi već strunule od vlage. Morat ću popraviti krov – mislio je Martin svjestan da to već govori godinama. Povraćalo mu se. Ljutito se prevrne i rukom počne pipkati po zemljanom podu tražeći bocu s rakijom.

- Zar si već budan?- pospano promrmlja žena pored njega.

Martin iznenađeno zastane u potrazi za rakijom, lagano se okrene na bok i ugleda Martu, guzatu šlajfericu koju je sinoć pokupio u Gradu „Kod Oroza“ i nagovorio da krene s njim. Nakon trećeg pića nije ju trebao puno nagovarati. Prije polaska popili su još nekoliko "putnih“. Kroz Grad su hodali skoro normalno, no kada su se počeli penjati uz brdo Marta je počela dahtati poput danferice. Malo, malo je zastajkivala, brisala znoj s lica, psovala i nerazumljivo plela polupijanim jezikom. Martin zastane, skine kapu, rukavom obrisa znoj s čela i okrene se kako bi vidio gdje je Marta. Bila je desetak metara iza njega, glave nagnute naprijed, hvatajući se za mlade izbojke šljiva kako bi si olakšala penjanje. Stenjala je, a stražnjica joj nije slijedila tijelo već ju je vukla nazad niz padinu. Gledajući ju onako pognutu, nemoćnu, znojnu, Martinu bljesnu u očima. Zabaci šljepu na potiljak, spusti se do Marte koja, vidjeviši ga, razvuče usta u osmijeh otkrivajući žućkaste zube i rupe među njima.

- Dobro za pušenje. Ne može ugrist' - pomisli Martin.

Došavši do nje, obiđe je i, onako presavijenoj, podiže suknju. Marta ga prvo iznenađeno pogleda, a potom se krotko spusti na koljena prepuštajući se njegovim rukama. Na nebu je žutio pun mjesec. Posrebrene krošnje rascvjetanih trešanja i ranih šljiva sličile su golemim, bijelim prsima zrele žene dok je veliki žuti pauk nebom pleo svoju mrežu u kojoj su iskrile prve zvijezde. Martin je dahtao nosa uronjenih u goleme Martine dojke, slineći po grudima dok se ona tiho hihotala. Odjednom zastane, podiže glavu i oslušnu. Još je netko dahtao nedaleko njih. Martin napregne oči, dok je Marta ležala na travi, razodjevena, blesavo se smijuljeći, nudeći bjelinu svoga tijela mjesecu i zvijezdama. Lagano ustade, te krenu prema mjestu odakle je dopiralo dahtanje. U mraku ugleda siluetu psa kako glođe tko zna čiju kost. Martin odahnu, potraži neku granu i baci ju na psa koji uplašeno pobježe.

- Jebo te gazda – huknu ljutito za psom i vrati se Marti koja je još uvijek ležala na travi.

- Hajde, ustaj! – nervozno reče, popravljajući hlače.

- E, jebiga Martine. Vučeš me uz ovo brdo, jebeš al' nedojebeš i sad hoćeš da još trčim za tobom. Hajdemo nastaviti – mazno će Marta.

- Nemam volje. Kad dođemo kući, onda ćemo. Noć je pred nama.

Marta se nevoljko ustade, zakopča bluzu, popravi suknju i šutke krenu za Martinom koji je krupnim koracima grabio uz brijeg. Uskoro se pred njima ukaza šuma uz koju je stajala omalena kuća, stan njegove bake i djeda. Nekada je tu provodio ljetne mjesece. Dok su baka i djed bili živi bila je to u bijelo oličena kuća, s ogradom koju je njegov djed svake godine obnavljao, popravljao, bojao. Baš kao i kuću. Bio je to pravi raj za malog Martina. Šuma, ptice, a po golemim orasima trčkarale su vjeverice vješto se prebacujući s grane na granu, s drveta na drvo. Bilo je tu peradi, svinja i nezaobilazni pas čuvar koji je dojavljivao dolazak znanih i neznanih. Sada, nakon smrti bake i djeda, kuća je na očigled propadala. Tu više nikoga nije bilo. Pas je uginuo, perad je nestala, a i vjeverice kao su se klonile tog mjesta koje je sve više obuhvaćala šikara i mlado raslinje. Martin je vrijeme provodio u nadničarenju i pijenju. Kod gazda je jeo, pio po birtijama, a kući dolazio na konak i triježnjenje.

*

Promatrao je Martu koja je sanjivo pokušavala razvući usta u osmijeh. U polumraku mu se učinilo da mu se podrugljivo kesi jer mu te noći ništa nije polazilo za rukom. Ma koliko god je nastojao – nije išlo, makar mu ga je ona halapljivo gurala u svoje vlažno međunožje dok se njegov mali neposlušno klatio nemoćan za uspravljanje. Penjao se Martin po Marti nastojeći svoje mršavo tijelo održati na njenoj pogolemoj površini koja se ljuljala tako žestoko da je u jednom trenutku pomislio kako bi mu dobro došla električarska oprema. Ona s kojom se vežu kada se penju na drvene stupove. Kako je Marta postaja sve žešća, Martin je postao sve slabiji, nemoćniji, kopnio je iz minute u minutu. U jednom trenutku Marta zastade s ljuljanjem.

- Pa dobro gdje si?

Martin rukom potraži spolovilo, ali osim neke sićušne, smotane, zamrle stvarčice ništa drugo nije mogao napipati. Huknu ljutito, prevrnu se na drugu stranu, nategnu iz boce i okrene joj leđa

- Što je, gotovo?
- Jebi se!
- Bi, al' očito da nemam s kim! – nezadovoljno promrmlja Marta okrećući se na drugu stranu.

Zavlada tišina. Buljio je u strop. Kroz mrak ništa nije vidio. Mislima se vrati u to gradsko prijepodne. U općinskom Katastru susreo je Aniku. Bila je njegova do prije godinu dana.

- Godinu dana? Bože, kao da prošla vječnost! – iznenadi se.

Još pamti to šugavo jutro kada se probudio na ovom istom krevetu. Uzalud se pokušavao pridići. Cijela soba se vrtjela, a u glavi bubnjalo. Zaudaralo je po rakiji.

- Anika, daj bocu!

Pojavila se tiho. Doslovce, uplovila je u sobu.Onako mršava, iscijeđena radom i životom s njim sličila je sjeni. U jednoj ruci držala je dopola ispijenu bocu rakije, dok joj se za suknju držala njihova dvogodišnja kćer Liza. Širom razrogačenih očiju u kojima se zrcalio strah, promatrala je oca. Anika lagano spusti bocu na zemljani pod, odmaknu se dva koraka i jedva čujnim, ali odlučnim glasom prozbori.

- Martine, biraj: Rakija ili nas dvije!

Tupo je zurio u Aniku i Lizu. U glavi mu je bubnjalo, a mozak se raspadao. Danje svjetlo probadalo ga je poput igala.

- Navuci zavjese! – reče i dohvatio bocu.

Anika i Liza nepomično su stajale. Vani zalaja pas. Žena postaja još nekoliko trenutaka, a onda odlučno uze za ruku Lizu i krenu ka vratima. Na pragu zastane trenutak kao da razmišlja. Ili se oprašta. Okrenu se, pogleda ga još jednom i tiho reče:

- Zbogom, Martine.

Buljio je u okvir vratiju koja su poput goleme slike uokvirivala odlazak žene i kćeri. Anika, odjevena u svoju najuščuvaniju haljinu, u onu ljetno, nebesko plavu haljinu u kojoj ju je upoznao. U desnoj ruci držala je kofer, a lijevom na grudima pridržava malu Lizu.

- Pa, pa, Žućko! – mahala je psu koji je žalosno cvilio.

Martin je osjećao kako se alkohol širi njegovim krvotokom. Punio je svaku poru, svaku stanicu njegova organizma. Glava mu je još više onemoćala, ali mučnina je nestala. Nije imao snage vratiti bocu na pod. Lagano je raširio prste i prazna boca mu se sa prsa skotrlja pod pazuh. Zaspao je čvrsto ju zagrlivši.

- 15:52 - Komentari (17) - Isprintaj - #
09.03.2008., nedjelja
Priča (17): O brkovima sve najbolje

Jašta, o brkovima sve najbolje! - pridružujem se Xioli i njenoj brkatoj poruci u ovoj nježnoj i sasvim posebnoj priči koja je sramotno dugo čekala u Inboxu lijene administratorice! Silvuple, brkovi - samo za vas!

Image Hosted by ImageShack.us


Zvono je zazvonilo. Beba je poravnala pregaču, pročačkala ispod noktiju i zalizala obrve. Arkada ljepše izgleda kad se zaližu obrve. Branko je čovjek koji ne bi mogao zapaziti takvo nešto. Svejedno. Zbog Branka je ravnala pregače. Zbog Branka je lizala obrve. Ponekad je znala na cičoj zimi iscijepat pola metra drva. Na taj način bila je u vidokrugu Brankove radionice. U toj radionici Branko bi znao zavarivati staro reciklirano željezo. I brijati brkove. Branko je imao velike i široke brkove sa kojeg bi se slijevao znoj. Pokatkad bi vršak dlakave usnice obrisao rukavom. Nekoliko puta Beba je zbog toga skoro odsjekla vlastitu ruku. Od puste ljubavi. Toliko puno ljubavi, tako malo vremena. A u ovim ljutim vremenima trebalo je ostvariti ljubav. Osmisliti je. Oblikovati je.

Otvorila je vrata. Branku su se caklile brčine. Jer Branko je dasa. Beba zatitrala kao žarulja na rubu redukcije struje. Ovog puta je odlučila: reći će mu kako mu tajno promatra brkove dok cijepa drva. Ali prvo će mu ponuditi malo žestokog. Pa kavu. Ili možda prvo kavu, pa onda žestoko? Ima li u ljubavi pravila? Smije li mu se uvući pod brk i uštipnuti ga za obraz, pa povući za onaj rijetki snop proćelave kose (koju farba, uzgred budi rečeno) i mazno im izjaviti da je brkata ljubav to što joj treba? To, i biti šeficom septičko-jamskog poduzeća sa ograničenom odgovornošću.

Glasom nespretne kućne gospodarice vodila ga je kroz hodnik do kuhinje te posjela na stolicu. Branko je čitavo to vrijeme mljeo, zvrndao, žvakao riječi, razvlačio rečenice. Nije prestajao. Pri tome su mu se brkovi talasali kao čitavo klupko gusjenica. Tako je barem Beba vidjela stvar. To neobrijano klupko gusjenica, taj zoološki fenomen gornje usne muškarca koji je za Bebu personificirao ljubav imalo je neobjašnjivo objašnjenje. Ljubav je ionako slijepa, ali i lijepa. Branko zarađuje novac pumpanjem septičkih jama po okolnim selima, raznoraznim selendrama, a ponekad i po kojem gradu. Na posao nosi odijelo, košulju i kravatu. Mogli bi ga zamijeniti za direktora tvornice. Ili kakve peradarnice, pošto je ovo ipak selo i industrijalizacija baš i nije toliko prodrla u ovije krajeve. Svejedno. Uglavnom… To je za Bebu bila ljubav. To odijelo. Gusjenice. Brkovi.

Dok je sjedio na drvenoj stolici Branko je pričao o cijevima. O traktorima. Cjevovodima. Ma mogao je pričati o koječemu: reproduktivnom ciklusu anakondi u Venezueli, samo neka su se brkovi gibali. Branko je okrenuo priču na pumpe koje se mogu pokretati generatorom koji se može pokretati na dizel. S čime se pokreće dizel? Što pokreće dizel, čudila se Beba. Sve ima svoj prirodni nastavak, ništa nije konačno. Možda čak ni ljubav. Ta ljubav koja je kipjela u Bebi. Zapljuskivala je kao plima stijenu u nekom od svjetskih mora. Pa i oceana. Pregača je poravnana, kava skuhana, žestica u čašici kako i priliči. Branko i dalje melje. Ljubav i dalje širi područje silnog djelovanja kao neka teška sila na magnetskom polju. Ovo je fizikalno nemoguće, misli Beba, ali da li se znanost ikada propitkivala o zemaljskom utjecaju ljubavne sile teže na čovjekovu masu? Brankova brkovna masa pobrkala je Bebino središte sile teže.

Bebu fasciniraju Brankovi brkovi koji se sad već pokreću svom silom zemaljskom. Plešu prvo valcer, pa onda polku. Ni ne stignu se odmarati. Ne samo da plešu nego održavaju svjetske samite, dogovaraju se radiovezom desni sa lijevim krajem. Rukuju. Potpisuju deklaracije nezavisnosti i ekonomske suradnje. Čitaju udarne vijesti. Peru rublje i vješaju ga. Beba se morala uhvatiti za kuhinjski element da ne izdahne od uzbuđenja. Ljubav ju je obavila kao anakonda plijen. Kao plijesan zid. Više ni ne vidi Branka kao mušku jedinku nego kao ogroman brk koji pulsira, miče se, potkiva konje, vozi kombije i često odlazi u gostionu zvanu imenom “Ljubav”. Shvaća da joj Branko ne treba. Branko je samo vodič, katalizator do puta prave sreće i ljubavi, do brkova. Mogao bi nestati kao svemirska prašina, ispariti kao žestica u njegovoj čašici, Beba ne bi ni mrdnula, a kamoli namignula.

Beba je željela Brankove brkove, ali ne i Branka. Dok je on srkao žesticu i dalje mljeo poput produktivne tvorničke mašine Beba je uposlila vlastiti mozak. Smišljala je kako bi se dočepala brkova bez Branka. Dok je smišljala, i dalje je ravnala pregaču. Za svaki slučaj. Možda da ga opali u glavu sa svom snagom žene koja nosi pregaču? Za to bi upotrijebila bat. Bat je oduvijek bio njezin omiljeni alat. Voljela ga je više od sjekire. Bat, to jest. A jedino što je voljela vise od sjekire i bata su bili brkovi. Oni Brankovi. S nekoliko udaraca batom Branko bi bio onesposobljen. Dočepala bi se njegove gornje usne i jednim pokretom ih pokušala odlijepit, odvojit, razvest ih od Branka. Kao lovac jelenje rogove. Kao vodik od kisika. Brkovi ne mogu mljeti kao Branko. Brkovi se mogu uokviriti. Ali ne i Branko.

Dok je tako snatrila izmedju nemilog mljevenja riječi i rečenica koje su se spuštale ispod Brankovih brkova, Branko je majstorski isteturao iz stolice i započeo put do ulaznih (u ovom slučaju izlaznih) vrata. Brkovi su ga poslušno slijedili. Kao žena? Ovisi koji se kut razmišljanja uzme. Ako je Branko odlazio, odlazili su i brkovi. A Bebin plan krađe Brankovih brkova užurbano se topio. No, ljubav je i dalje plamtjela. To je bilo ono što je najvažnije. Bit će još septičkih jama, još tamnih mrlja iznad muškaračkih Brankovih usana, još naraslih brkova sačinjenih od tisuću sitnih čekinja-bodlji iako će Branko i dalje brijati brkove. A Beba i idalje sanjariti u izmaglici dok cijepa drva i ravna pregaču. O brkovima sve najbolje.

- 22:23 - Komentari (28) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>